As I am


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


08.09.2008., ponedjeljak

Trla Brla

Kiša bi bila pozitivna promjena. Ali s obzirom da se promjene, bez obzira na predznak, u zadnje vrijeme tako rijetko događaju čisto sumnjam da uskoro mogu očekivati kišu. Bit će sve u redu kad napokon zima zamijeni ove glupe toplo-hladne dane bez ikakvog karaktera i bez imalo određenja.

Osjećam se napušteno, nasukano, prilično izgubljeno, usprkos svim ljudima. Najgore u svemu je što se najusamljenije osjećam među ljudima. Želim nekakvu promjenu odnosa, promjenu stava i mišljenja. Počinjem se gubiti u ovoj gluposti od života, čak mi i pisanje predstavlja ogroman napor. Vjerojatno zato što je sve ono što sam nekada željela reći, što me mučilo i što mi je nekada nešto značilo postalo potpuno beznačajno i glupo. Svako značenje izgubilo se u pokušaju da se isto zadrži.

Nagovještaji nekog boljeg sutra svaki put se izjalove, nestanu i prije nego što se ideja, iluzija, u potpunosti iskristalizira. Ne mogu reći da sam fatalistički raspoložena, iako možda tako zvuči. Jednostavno me nije briga. Uopće mi nije stalo do toga što će se sutra dogoditi. Nemam pojma što radim sa svojim životom. Kamo da ga usmjerim, koji mi je cilj? I kao što rekoh, nije me briga. Zapravo ne tražim utjehu. Ja sam u potrazi za nekom komplikacijom, za nekim događajem, za nekim osjećajem koji će mi zakomplicirati život do te mjere da više neću imati vremena razmišljati o smislu i o razlogu.

Cijeli život sam u potrazi za novom komplikacijom,ali ovo je prvi put da sam svjesna da je čitava stvar umjetna. Sve te gluposti koje su mi oblikovale život rezultat su moje mašte, moje potrebe za dramatikom i za događanjima. I kad se oduzme sva drama, sve lažne želje i potrebe, kad se oduzmu laži uma i obmane, što ostaje? Što je istina u ovom životu i da li ona uopće postoji? Neću uopće pokušavati odgovoriti na ova pitanja, ostavljam ih nekom kome je stalo i tko se želi truditi. Ja osjećam odgovor, ali ga ne mogu oblikovati u riječi, ne mogu ga objasniti, čak ga ne mogu ni misliti, tek ga naslućujem i znam da je istina, da je sve praznina i da je to jedina stvarnost. Sve što mogu jest preživjeti dan. I tako sve dok ne dođe dan kojeg neću preživjeti. Tragedija je u meni.

Shvatila sam da sam čak izgubila podcijenjenu sposobnost da zbog utjecaja alkohola na trenutak zatvorim oči i zamislim da je sve kako je bilo prije. Da na trenutak sanjarim o starim htijenjima, o starim željama i preokupacijama. Na neki čudan način, sve boje su izgubile intezitet, polako blijede i nestaju, a meni nije stalo. Ja samo čekam zimu, čekam snijeg. Čekam onaj osjećaj tišine i spokoja u rano jutro kad mi ništa osim mirisa snijega i nečujnog kretanja života nije važno. U iščekivanju sam trenutka kada ću opet spoznati da postoji neka sila u zraku, nešto jače i više od samog života, nešto važnije i snažnije od smrti. Čekam dan kada ću se opet probuditi, zakoračiti u prezreni svijet i osjetiti poeziju kako ključa u meni, kako me obavija i vodi negdje izvan vremena, izvan zemaljskih stvari, u dubinu onoga što vjerojatno nikada neću moći pojmiti, u dubinu koju nije potrebno spoznati, koju je potrebno samo osjetiti. Ja čekam.

Pitala sam se često kako je došlo do ovoga, kako je čitava stvar uspjela dosegnuti ovu razinu. Pitala sam se kako je sve počelo, koji je bio najvažniji faktor u danima koji su se zapetljali iza mene. Što sam više razmišljala o tome, postalo mi je jasno da je sve u mome životu na neki način vodilo ovome. Jer to je ono što sadašnjost jest, ono što trenutak u kojem jesmo, koji je uvijek nov, jest. Trenutak je ono čemu je naš cijeli život vodio. Trenutak je jedini smisao koji nalazim u čitavom labirintu, jedini obrazac u formuli života. Tragično je nestalan, nestalniji od maslačka zapletenog u uraganu, od iluzije o sreći.

Često se vraćam na tezu u tome kako svaki segment našeg života utječe na našu osobnost, na ono što jesmo. Iako zastrašujuće, i najbeznačajnija odluka, banalni potezi i površna poznanstva se računaju kao važni faktori. Nije potrebno spominjati djetinjstvo, prijatelje, roditelje i iskustva, to se podrazumijeva. Znam da se potonji faktori čine važnijima, ali, koliko god to smiješno zvučalo, sada mi se čini da su te sitnice, detalji, važniji upravo zbog iluzije o irelevantnosti.

Ima nešto lijepo u saznanju da te gluposti kojima ne pridajemo nikakvu važnost vode naše živote prema trenutku. Nešto lijepo i zastrašujuće istovremeno. Film, knjiga, glupa svađa oko mlijeka na hladnjaku, koliko god to apsurdno zvučalo, su leptir koji zamahne krilima i uzrokuje oluju na drugom kraju svijeta. S tim saznanjem koje je zapravo jako jednostavno gubi se potreba kalkulacije i opsesivnog planiranja, kontrola postaje apstraktan, nepotreban pojam. Tko zna kako će sudbonosni leptir biti raspoložen za sat vremena.

Možda život treba uzimati kako Jim kaže, polagano, onako kako dolazi.


- 01:35 - Reci Bejbe (0)

23.10.2007., utorak

Just a Song

I thought you'd be out of my mind
And I'd finally found a way to
Learn to live without you
I thought it was just a matter of time
Till I had a hundred reasons
Not to think about you
But it's just not so
And after all this time
I still can't let go
I've still got your face
Painted on my heart
Scrawled upon my soul
Etched upon my memory baby
I've got your kiss
Still burning on my lips
The touch of my fingertips
Is love so deep inside of me

I was trying everything that I can
To get my heart to forget you
But it just can't seem to
I guess it's just no use
In every part of me
Is still a part of you

I've still got your face
Painted on my heart
Scrawled upon my soul
Etched upon my memory baby
I've got your kiss
Still burning on my lips
The touch of my fingertips
Is love so deep inside of me

I've still got your face
Painted on my heart
Painted on my heart
Painted on my heart

Something in your eyes keeps haunting me
I'm trying to escape you
And I know there ain't no way to
To chase you from my mind

I've still got your face
Painted on my heart
Scrawled upon my soul
Etched upon my memory baby
I've got your kiss
Still burning on my lips
The touch of my fingertips
Is love so deep inside of me, baby

zubo
- 23:45 - Reci Bejbe (1)

11.10.2007., četvrtak

Just Friends

Jedan od mojih samo prijatelja je frajer u kojeg sam bila osnovnoškolski zacopana. I sad smo samo prijatelji. Živcira me ta riječ samo. Mislim, po čemu to seksualni odnos nadmašuje onaj prijateljski. Da...on mi je samo prijatelj. Katastrofa. Idemo na kave zajedno, pričamo o svemu, iskreni smo jedno prema drugome i zajebancija je vrhunska, ali s obzirom da nikakva penetracija nije uključena u naš odnos, mi smo samo prijatelji. Ludilo.
Naravno, kod heteroseksualno orijentiranih ljudi, ova kategorija samo prijatelja dolazi u obzir samo kod osoba suprotnog spola. Nije ni čudo što većina ljudi misli da 'žene i muškarci ne mogu biti prijatelji'. But FEAR NOT, you can be JUST FRIENDS! I ja sam sama milijun puta rekla: "Ma on mi je samo frend," a da nisam razmišljala o tome koliko je to retardirana izjava, na koju bi se čovjek ekšli trebao uvrijediti. Bljak. Ajmo sad svi biti iznenađeni zbog toga što, uzimajući ovu kategoriju koja omaloažava muško-žensko prijateljstvo u obzir, imamo problema s poimanjem mogućnosti muško-ženskog prijateljstva. Mislim, ja ne želim nikome biti samo prijateljica. Fuj to. Ne želim bit samo bilošto nekome. Koji kurac? Ne implicira li to nekakav nedostatak u meni kao osobi. Sorry, nicoll, dobra si samo za prijateljicu.
Samo da se odmah ogradim od zaključka koji se nameće. Nitko mi nije nedavno rekao da budemo samo prijatelji i time me iživcirao. Ne znam ni sama kako mi je to palo napamet, ali mislim da je to jadna percepcija predivnog odnosa i da se ta percepcija može goniti u pakao.
- 15:28 - Reci Bejbe (1)

07.10.2007., nedjelja

Easy to Say

Upravo sam zapalila navodno zadnju pljugu prije spavanja. Zamalo sam si skurila obrve. Izbjegavajte upaljače koji koštaju manje od tri kune ako cijenite dlake koje imate na glavi. To nisam planirala uopće spomenuti, ali nekako mi se činilo zanimljivo dok se događalo. Sad više i nije. Možda bi vam bilo smiješno da ste vidjeli moju glupu facu u trenutku kad je plamen suknuo iz tog malog upaljača. A možda i ne.
Imam ispit u utorak, koji ću najvjerojatnije pasti jer sam lijena guzica i često mi fali motivacije za konstruktivnu djelatnost bilo kakve vrste. Učila sam nešto. Nedovoljno. Kolegice vidimo se na sljedećem roku.
Mogla bih reći da me to deprimira, ali znam kako depra izgleda, a ovo moje stanje se može okarakterizirati kao iritacija. Iritiram samu sebe, takva kakva jesam, sva nesigurna, neodlučna i nedovoljno poduzetna. Jebote, moram sa sobom provodit 24h dnevno, a idem si na živce. Ludilo. Valjda zato toliko spavam, da se odmorim od same sebe.
Moram napokon sve te riječi provesti u djela i moram prestat govoriti sama iritantnoj sebi da imam vremena i da ću to ostaviti sutra. Fuj. Vrijeme je za akciju, a moje lijeno dupe nikako da se uhvati u koštac i da se pokrene. Možda mi je mozak u dupetu jer je i on lijen. To je blago uznemirujuća ideja.
Sad idem spavati i nadam se da ću sutra biti produktivan član zajednice i da ću se time pohvaliti usamljenim dušama koje lutaju blogosferom.

sat vremena kasnije

Još uvijek sjedim za kompom i pušim možda zadnju pljugu (ne onu istu, očito) i kontempliram neke nasumične stvari. Imala sam neku ideju o tome što da napišem, ali dok sam otvorila blogeditor svaka nasumična misao je zapela u Nigdjezemskoj. Damn. Tako to valjda biva u tri ujutro.
Možda bih priče o promjenama u mom životu ispričane na onaj moj prepoznatljivo nerazumljiv i kriptičan način trebala ostaviti za neko drugo, trezvenije doba, kad će mi oči manje žudjeti za mrakom i Visine kapima.

Poruka dana: Ljudi, čitajte malo više. Molim vas. Zaista je zabrinjavajuća razina nepismenosti nekih koji imaju blog. Ne govorim o pravopisu i gramatici, iako mi to fakat smeta ko trn Aslanu. Govorim o sposobnosti da izrazite svoje misli kako treba; život je lakši ako ga možeš barem djelomice verbalizirati.
- 02:21 - Reci Bejbe (0)

03.10.2007., srijeda

Generally speaking

Najavila sam kao neku depresivu, ali danas sam totalno nabrijana, tako da ćemo ostvarenje te najave ostaviti za neki drugi put. Stvari se polako pokreću i idu u nekom normalnijem, funkcionalnom smjeru. Počela sam učiti i nazire se nekakvo svjetlo na kraju tunela. Samo se nadam da to svjetlo nije najava nadolazežeg te-že-ve-a, znate onom iz prvog nastavka Nemoguće misije. Zanimljivo je to, kad malo bolje porazmislim. Tom Kruz sa svojih metar i sitno kreće se perolako po vlaku koji vozi cca 300 km/h. E to je pravi muškarac. Kad žena uspije zanemariti tu siću, lako je vidjeti tog muškarca u okupanog u sjaju njegove muškosti.
Pomalo je teško, jednom kad stvari dosegnu FUBAR razinu preuzeti kontrolu i krenuti hrabro naprijed, ali shvatila sam da nemam izbora. I sad se osjećam dovoljno spremnom i mentalno sposobnom da preuzmem stvari u svoje ruke i da riješim taj faks i da se iskopam iz govana u koje sam se postupno ukopavala protekle dvije godine.
Jebe me ta bipolarnost. Katkad me puca pretjerani optimizam, a katkad sam suicidalno pesimistična. Nikako da nađem neku sredinu, a upravo je sredina ono što mi trebutačno treba u životu; neki middle ground, stanje između nabrijane ekstaze mogućnosti da sama sebi pokažem što mogu i pesimistične rezignacije uslijed osjećaja prosječnosti. Problem je naravno u tome što sam se ja cijeli život borila protiv te sredine, bez obzira što se divim i cijenim ljude koji su u stanju potići ravnotežu. Meni je to uvijek bilo bezveze. Ja volim ekstremno; ektremno dobro ili ekstremno loše. Sad sam zapravo u fazi u kojoj se borim protiv svoje prošlosti i naučenog načina razmišljanja. Malo je jebački što zapravo moram promijeniti sebe i svoj utopistički stav o životu (nota bene, MOJ utopistički stav je drukčiji od uobičajenog poimanja utopije).
I tako...polako ali sigurno moram promijeniti neke stvari, počevši od uvijek prisutne iritaciju rječju MORATI. Ne volim morati nešto, ali čini mi se da odrastanje implicira prihvaćanje odgovornosti koju ne želiš i upuštanje u stvari koje moraš.
Prije me ovakvo razmišljanje obeshrabrivalo i deprimiralo. Mislila sam da mogu zadržati svoju djetinju fascinaciju i umjetnički, nonšalantni pristup životu, ali čini mi se da je to nemoguće. Realnost te mora kadtad ugristi za sočno dupe. Bilo bi lijepo ostvariti snove o neovisnosti i ideje o uzbudljivoj budućnosti, ali budimo realni. Gledajući moj život u ovom trenutku ja sam sretna bez tih snovitih uzbuđenja i ekstrema. Imam prijatelje koje obožavam s kojima rutina nije psovka. Imam sebe, a ja mogu biti prilično dora osoba kad se potrudim.
Zato, vrijeme je da odrastem, da prihvatim ograničenja. Do sada sam to odbijala napraviti i boljela me sama pomisao na to. Ali kad jednom shvatiš da mogućnost izbora nikad nije ni postojala, lakše je prihvatiti odricanje i kompromise. I dobro sam. Prvi put u životu mogu reći da sam dobro i da se ne užasavam mogućnosti da mi kompromis uništi život. Povratka u doba nevinosti nema. Bilo je lijepo, na svoj način, biti dijete, ali većina te slatkaste nostalgije jest prošlost koja se mijenja kako zaboravljam neke bolne i nimalo zabavne trenutke. Volim svoj život i vrijeme je da ga popravim. Ako ne uspijem, bar ću moći reći da sam dala sve od sebe.
Ne mogu si pomoći, sad sam sentimentalna i moram reći: Ljudi, volim vas i hvala vam na vama, abecedno :). You make my life better.
Adriano, Bebač, Begovići, Bojan, Boris, Dejan, Iva, Jelena, Lukrecija, Mel, Mario, Nikola, Tena, Tomislav, Sabina, Stjepan - you rule.

- 23:28 - Reci Bejbe (2)

01.10.2007., ponedjeljak

Time lapse

Toliko je dugo vremena prošlo od mog zadnjeg posta da se faking blogeditor totalno promijenio, a ja sam uspješno zaboravila svoju lozinku za logiranje, kao i e-mail adresu preko koje sam se logisala na blog.hr. Hvala bogu, putevima pamćenja i eliminacijskom metodom sam uspjela uću u blogeditor i prisjetiti se što to znači pisati blog.
Trebam se opet ufurati u dobro staro bloganje, a s obzirom da sam u zadnje vrijeme nakupila gro sranja u životu (a svi znaju da ja volim svoja sranja dijeliti s drugima) misli da ću opet počet učestalije posjećivati blog.hr. Možda dovoljno često da zapamtim jednu jadnu lozinkicu.
Nedostajao mi je moj blog, to moram priznati, ali nakon ljeta koje sam provela u Trogiru/Supetru, i nakon činjenice da je moja kefalagija morala umrijeti pod utjecajem viših sila nekako sam izgubila volju za tipkanjem i sličnim.
Planirala sam odmah uletjeti in medias res i preostale čitatelje (ako takvih ima) odmah po tintari lupiti svojim uobičajenim lamentiranjem punim samosažalijenja u kojem imam tendenciju, iako pomalo skriveno, za svoje probleme kriviti sve druge osim sebe.
Ali neću. Nisam raspoložena širiti svoju uvijek prisutnu depresiju, niti je poticati da propupa u meni samoj, jer se trenutno osjećam prilično podnošljivo, a to je i više nego dobro.
I za kraj, preporučujem svima koji nisu pogledali film Tajnica, da ga obavezno pogledaju. Savršenstvo.
To je to od mene za danas.

Enjoy

nicoll
- 19:37 - Reci Bejbe (1)

27.07.2007., petak

Let's put a stop to it

Evo, moj zadnji radni dan bliži se polako kraju. Danas nije bilo dosadno kao jučer. Mislim da je to zahvaljujući onom usamljenom tekstu o Rockwoolu koji sam trebala Albertu prevesti na engleski. Ti prijevodi u pauzama su mi falili ovaj tjedan. Prošli tjedan kad nisam imala posla konkretnoga, fino bih se bacila na nekakvo prevođenje i tako bih si ubila vrijeme između zaduženja.
Radim još sat i pol u Holcimu. Nešto sam tipa tajnica. Javljam se na telefon, rezerviram aviokarte i sve drugo što treba rezervirati, zadužena sam za račune, dostavu, poštu i još raznorazne sitnice. I sve se to, polako ali sigurno bliži kraju.
Drago mi je što sam se na kraju ipak odlučila mijenjati šogoricu ova dva tjedna. Moram priznati da mi je ovo iskustvo bilo fakat korisno. Ah, ove godine samo nakupljam raznorazna korisna iskustva smijeh
Ljudovi koji tu rade su fakat super. Neki više neki manje, ali u prosjeku su ok.
Što još? Sutra navečer sjedam na Samoborček i idem u Trogir na tjedan dana. Poslije trogiranja slijedi supetarnje sa Tenom I Bebačem. Jedva čekam. Brijem da ću cijelu plaću potrošiti na tih tjedan dana u fensi šmensi apartmaniću sa klimom satelitskom i terasom. But who cares? Jesam li ja to zaradila? Jesam. Wheeeeeee.
Neću sad zalaziti u neke mračnije segmente mog života, jer bi to bilo čisto mazohistički.
Još manje od sat vremena i idem kući. Na bus. Pa na ručak kod Bebača, pa doma prat i čistit i eventualno obavit one zaostale akademske obveze (da, još to nisam napravila). Ipak mislim da ću prije ikakvih obveza pogledat oz koji sam sinoć snimila. Ovaj tjedan sam toliko iscrpljena da nisam u stanju uopće odgledat oz. Mislim da je prošlotjedno ludarenje do četri ujutro i buđenje u šest da bih stigla na posao ostavilo trajan trag. Ali trajni tragovi su jedini pravi tragovi. Jebeš ožiljke koji izblijede na suncu nakon godinu dvije.
Idem si sad skuhat kaficu i privest polagano ovaj radni dan, i tjedan kraju.

Čujemo se sredinom osmog mjeseca. Držite mi fige.
Luv
nicoll
- 14:31 - Reci Bejbe (2)

15.07.2007., nedjelja

A Letter to the Unknown Recipient

I don't want to sleep, because I don't feel like waking up to another listless day.
I wish to stay awake forever, so I wouldn't dream up those days, those happy days that never took place and never will.
I'm eating corn. Brings back silly childhood memories. Makes me wanna be a child once again.
Do you remember the freedom and carelessness? Do you remember when we ran across that green meadow, oblivious of the world, aware only of the dew that clung to our bare feet? Do you remember the taste of air, salted with the breeze blowing gently from the beach, just a few miles from where we used to live?
I don't. We never had that, and we never will. Sounds nice though. You would fit perfectly into my simple vision of days that never happened. Damn, you really would have fitted nicely into my world before I have broken down, when I still resembled a human being capable of living.

And now, I just want to dance. I want to dance to the silent music until my feet feel sore; until I fall on my knees into the fine sand of that non-existent beach.

Still, I don't feel like sleeping. I don't feel like dreaming, but I can't seem to stop. I can't stop conjuring these happy images in my head. I want to be free.

I don't want to wake up and spend another day surviving, trying to keep my head together. I want peace. I am so sick of looking for that thing that will make me happy, that will help me get by, through to get...oh, choose a preposition.

I'm so tired. So very tired.
- 23:08 - Reci Bejbe (0)

03.07.2007., utorak

13 + 7 = 20

Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Koliko vam se često dogodilo da imate točno dvadeset kuna? Ne dvadeset i jednu, ne devetnaest; dvadeset kuna, u papiru, u kovanicama. Često? Povremeno? Rijetko? Irelevantno. Ono što je relevantno je retardirana odluka da se cijena kutije Walter Wolfa podigne na 14 kn. Nije važno imate li točno dvadeset kuna ili dvateset jednu ili devetnaest. Važno je načelo. Relevantan je koncept. O da. Ne preuveličavam. Možda neki od vas ne shvaćaju ozbiljno gubitak principijelnosti koji se uvukao u pušačku populaciju ovom nerazboritom odlukom o povišenju cijene. Ali shvatite ga ozbiljno, jer koncept je sve što imamo. Stabilnost, rutina i ono na što možemo računati iz dana u dan; sve je to važno i u životu pušača i u onome nepušača, as well. Kutija cigareta za trinaest kuna, sedam kuna kava s mlijekom, sve skupa dvadeset kunića. KONCEPT! JEBENI KONCEPT! Sjebali su mi koncepciju. Moj život više nema smisla
- 19:56 - Reci Bejbe (2)

18.06.2007., ponedjeljak

Dreamless

Dark clouds started gathering, floating on the southbound wind. He sat on the beach, his bare feet buried into the fine sand. Kate looked at him for a moment and smiled. He tried to smile back. She looked almost happy, knee-deep in the cold water, wearing her funny orange shorts. Things, thoughts seemed somewhat muffled by the desolation and the absence of interaction with the rest of the world. The silence almost stifled the screams of death. James felt disturbingly emotionless.
Sometimes, only momentarily, he would forget about the year which was behind them, but still embedded into every pore of their lives. At those forgetful moments he could see hope, he could feel the future; at those moments he was able to dream.
She sat next to him; sand clung to her wet legs. The clouds shrouded the sun and obliterated the horizon.
- There’s no point, Kate voiced
He looked at he face; sunken cheeks, pale lips and tired, mirthless eyes.
- The sun is gone. I can’t find anything in the absence of light.
He put his arm around her and kissed her lightly; everything they did was done lightly.
- Don’t worry. The sun is up there. It will show up eventually.
He did not mention that the clouds will be back as well. They always came back. There was no escape. They brought the cold, the dark and the pain of the dead days with them.
The rain started dripping from the bruised sky. Kate got up no her feet.
- You go in honey. I’m going to stay here for a while.
They did not talk. Words were redundant and unnatural to them. Sometimes there was an implication of a conversation between the words which were actually uttered; however, the conversation itself never took place.
Raindrops felt like needles on his skin. How was it possible to monopolize grief? They both did it. They cherished the pain, kept it locked up. He cried. He hadn’t cried until that very moment when he thought it was sensible to break into bitter tears.
There was too much emptiness in both of them. They died that night, and those human remnants were not capable of love. The only thing they could resort to was consumption, an attempt to feel whole.
The old days were buried deep under the sorrow of the present. Days of blissful solitude; even when they had been among hundreds of glittering masks, even when the world had not been left behind – solitude. Their own little universe had existed far away from the throes of earthly reality. Had those days ever took place? Days spent between four walls while music and crooning danced through the same window on which they sat for hours, holding each other in amusement, watching people as they flowed through the city streets. Days spent between the sheets; getting to know each other in a different way; no need to steal moments to love each other with vigour and unrestrained curiosity. No more clumsy attempts at love. They had been free to be alone. Now they were bound in solitude.
They used to smile together, now they smiled at each other. Silence had never been belligerent before, it had never felt disruptive. They were supposed to overcome in solitude, but the solitude overcame both of them individually.
For the first time all seemed indefinite, ceaseless; all that remained was the past, tattooed, black history carved into their lives.
Even the warmth of Kate’s body felt cold, her skin was abrasive against his. Her suppressed moans pierced through his skull as painful screams.
Nothing was mellow. There was no gentle descent into the void of days to come.

"And death shall have no dominion"

- 10:17 - Reci Bejbe (2)

15.06.2007., petak

The Illusionist

It's nice. I know why you do it. A lot of us do it. It's easier ti cultivate a minor problem. It's easier to obsess about something that has no substantial impact on your life. The trivialities are what we use to mask the deteriorating fabric of our lives. There are so many loose strings, and you have only two hands.
You are just as creative as I am and you don't even see what it is that you are creating – an illusion of a problem which actually has a solution.
We are illusionists; with a slight of hand we deceive nobody but ourselves. It's not that you don't have the guts to solve the problem, you don't have the guts to see what lies in the aftermath; I am still not ready to see what is behind the solved problem.
What happens when an illusionist gets of the stage? What becomes of the conjurer? Where does the magic go?
I'm sure it's just another illusion, a way to create a diversion and direct attention towards something meaningless, but spectacular, in order to keep the true illusion hidden.
The illusionist’s secret remains safe caged within the distraction.
It's ok, however. We are here to kill time. Why not make a good show in the process? It's not like we have anything better to do.
Or am I wrong again?
Excuse me for a moment, I have a diversion to create.


- 09:57 - Reci Bejbe (0)

10.06.2007., nedjelja

A Death

I died, and nobody seems to have noticed. Nobody seems to have notice the dislocation of my identity. Who has seen, who has recognized the new, vampire-like me? Only when you are dead you become capable of understanding the true depth of human estrangement an guile. Only a corpse bride can recognize her own unintentional lies, her farce, her sweet, decaying existence. If you had really known me while I was alive, you would have smelled the rotting flesh of what was once moi.
Imagine how you would feel if you died and nobody noticed. You would be a walking corpse, your putrid stench would ate its way through only one pair of nostrils. What's the point of living if nobody notices that you have died? It's really hard to walk around all dead and smelly and nobody realizes that your organs are like mash potato and your brain is somewhat liquidized. Nobody wants that crap. It really sucks when you say hello to someone and blood is oozing from your ears and that certain someone doesn't seem to heed the blood.
If you try the quick solution, post mortem, you will be very disappointed. There's no use doing things which are out of character, because nobody knew your character when you were alive. Yes. Dying without anybody noticing is real merde. You have to do something in RL. Nothing works, not post mortem. You have to do something before your skin is covered with myriad, fleshy wounds. Hurry up! Chop-chop.
Go out there and let someone meet you. Let someone know who the fuck you are. Meet the hell out of someone. Allow someone to sink inside your being and capture its disturbing essence. Just let the fuck go. Let go. It will be easier for you, later, if you die. Someone will notice then. If you let go, your death will be acknowledged.
Don't W.A.S.T.E. time. Let go. Someone will be at the bottom of the abyss to catch-22 you. I promiss.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
- 20:01 - Reci Bejbe (2)

07.06.2007., četvrtak

This One Made Me Cry

Nick Cave: Where Do We Go Now But Nowhere

I remember a girl so very well
The carnival drums all mad in the air
Grim reapers and skeletons and a missionary bell
O where do we go now but nowhere

In a colonial hotel we fucked up the sun
And then we fucked it down again
Well the sun comes up and the sun goes down
Going round and round to nowhere

The kitten that padded and purred on my lap
Now swipes at my face with the paw of a bear
I turn the other cheek and you lay into that
O where do we go now but nowhere

O wake up, my love, my lover wake up
O wake up, my love, my lover wake up

Across clinical benches with nothing to talk
Breathing tea and biscuits and the Serenity Prayer
While the bones of our child crumble like chalk
O where do we go now but nowhere

I remember a girl so bold and so bright
Loose-limbed and laughing and brazen and bare
Sits gnawing her knuckles in the chemical light
O where do we go now but nowhere

You come for me now with a cake that you've made
Ravaged avenger with a clip in your hair
Full of glass and bleach and my old razorblades
O where do we go now but nowhere

O wake up, my love, my lover wake up
O wake up, my love, my lover wake up

If they'd give me my clothes back then I could go home
From this fresh, this clean, antiseptic air
Behind the locked gates an old donkey moans
O where do we go now but nowhere

Around the duck pond we grimly mope
Gloomily and mournfully we go rounds again
And one more doomed time and without much hope
Going round and around to nowhere

From the balcony we watched the carnival band
The crack of the drum a little child did scare
I can still feel his tiny fingers pressed in my hand
O where do we go now but nowhere

If I could relive one day of my life
If I could relive just a single one
You on the balcony, my future wife
O who could have known, but no one

O wake up, my love, my lover make up
O wake up, my love, my lover make up


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
- 18:05 - Reci Bejbe (2)

05.06.2007., utorak

Come Rain or Come Shine

Prezirem kišobrane. Znam da su funkcionalni i da super izgledaju kada macani poput Gene Kellya mašu s njima po ulici, ali ja ih svejedno prezirem. Ipak, danas sam prihvatila Lukrinu ponudu da mi posudi kišobran, jer sam nosila naočale, a ako nešto prezirem više od kišobrana onda su to one sitne, iritantne kapljice na naočalama koje od svijeta stvaraju neke čudne, sablasne oblike. Kišobrani su dobri u neke literarno-nostalgične svrhe, ok su za naziv uberzle korporacije i dobro funkcioniraju u sklopu raznoraznih fotografija, ali u osnovi, sami po sebi, oni su zlo.
I zato sam ja sad sjela za komp potpuno mokra. Usprkos činjenici da sam bez naočala slijepa kao šišmiš (a nemam ultrazvučne sposobnosti orijentiranja, a ni ljudske, što se toga tiče), zatvorila sam kišobran i skinula naočale po najljućem pljusku (kojeg je upravo zamijenio bjesomučni pjev iritantno optimističnih ptičica). I baš sam fino pokisla. Onak prvostupanjsko pokisnuće na razini crkvenog miša (zašto se kaže pokisao kao crkveni miš, i što je to točno crkveni miš, nemam pojma). Istina, ljudi su me malo čudno pogledavali dok sam ja sa veselo gackala po lokvicama u svojim martama, držeći kišobran i naočale u ruci, slušajući nekakav opskurni metal, ali meni je to baš fino osvježilo dan.
Sad se idem presvući da ne uhvatim neku hunjavicu (Zvonimir Balog: Ja, Magarac - obavezno štivo :).
Eh, znam da je glup i besmislen post, ali baš me usrećilo ovo pokisnuće. Idem sad papat puding od vanilije i učit nešto.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
- 13:45 - Reci Bejbe (3)

04.06.2007., ponedjeljak

Provincijalka

Rekli su mi da je došla iz provincije,
strpavši u kofer snove i ambicije.
Drug je studirao sa njom,
pa smo se najzad sreli ona i ja.
Shvatih, Bože, ovo je sazvežđe za nju provincija.

Srce stade kao dete da se otima,
tražili smo se po prethodnim životima.
Ostavih iza sebe sve,
zablude, promašaje koji tište,
prosto, lako, k'o neko beznačajno pristanište.

O, da mi je da se još jednom zaljubim,
opet bih uzeo kostim večnog dečaka.
I opet bih smislio kako da prodangubim
dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka.

Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih.
Usamljeni galeb iznad mora osrednjih.
Reči bi sve pokvarile,
samo se ćutke pokraj mene stisla.
Sami, svoji, izbeglice iz besmisla.

O, da mi je da se još jednom zaljubim.
Opet bih gledao niz kej kao niz prugu.
I opet bih znao da se u oblak zadubim
i čekao bih samo nju, nijednu drugu.

Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.

Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.

Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke
stvari neprevodive u reči, ne znam...

Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti. Voleo
sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem.

A onda, odjednom, raspored mladeža na njenim leđima, kao
tajna mapa, pokazao mi je u koje zvezde treba da se zagledam..
- 01:00 - Reci Bejbe (3)

02.06.2007., subota

Great Expectations

Češće nego rjeđe mi se dogodi da očekujem i da se tome neizmjerno veselim. Zabrijem si gadno kako će biti uberdobro i kako ću biti sva hepi and shit kad dođe do toga. Onda se moja očekivanja znaju gadno razočarati.
Češće nego rjeđe mi se dogodi da smatram da nešto neće bit bogznašto. Budem uvjerena da će bit skroz lame i beskorisno i glupo i retardirano i naporno. A onda ispadne iznenađujuće zadovoljavajuće i ja budem sretna zbog toga danimaaaaaaaaa, godinamaaaaaaaaaaa, satimaaaaaaaaaaaaaaaa....
I sad, što je bolje? Biti toitalni skeptik i uvijek sumnjat u potencijalnu kvalitetu onoga što te očekuje ili je možda bolje biti klasa optimist i nadati se najboljem?
Iskreno, meni je i samo iščekivanje nečeg, nespavanje zbog uzbuđenja, smiješak koji ništa ne može izbrisati s mog lica, sasvim dovoljan, čak i kad krajnje zadovoljenje iščekivanja izostane.
Recimo, baš sam maloprije svratila do Bisa i kupila sam sebi i Bebaču onaj masni milka sladoled. Razmišljala sam o njemu tjednima, otkako sam vidjela reklamu. Slinila sam za njim i za danom kad ću napokon odvojiti dvanaest kuna za njega, za danom kad ću ga otvoriti i vidjeti ga onako divnog pred sobom i kad ću zagristi u tu fensi šmensi čokoladu. Kad ono najobičniji sladoled od čokolade s nimalo uzbudljivog sadržaja, osim možda onih komada lješnjaka, a čokoladu ionako ne volim pretjerano. Više bih uživala u svom kornetiću od vanilije. Znam što me čeka kad ga otvorim, znam da ću, kao i svaki put kad ga uzmem, uživati u njemu. Iako je taj užitak predvidljiv i poznajem ga, katkad me iznenadi koliko je fin.
Ajme kako li ga serem.
rofl
- 20:48 - Reci Bejbe (3)

31.05.2007., četvrtak

Svirajte mi "Jesen stiže dunjo moja"

Toga jutra sam stigao putničkom klasom,
pa kući sa stanice časom,
kroz bašte i prečice znane.
A u vojsci sam stekao druga do groba
i hroničnu upalu zgloba
- suvenir na stražarske dane.

Ušao sam na prstima,
mati beše već budna i brzo se prekrstila.
Reče: "Prošlo je k'o za čas,
baš si stigao dobro jer svatovi su tu do nas
pa će ti svirati, a ti ćeš birati".

Svadba beše k'o svadba, i šta da se priča,
parada pijanstva i kiča
i poznata cura u belom.
Već po redu poželeh im zdravlja i sreće,
iz ruku mi otela cveće
i sakrila pogled pod velom.

Tad me spaziše cigani,
kum je tražio pesmu, al' ja sam stig'o, briga njih!
Širok osmeh i zlatan zub:
"Znam da nije ti lako, al' danas nemoj biti grub
nego zapovedi šta ćemo svirati!"

Svirajte mi "Jesen stiže dunjo moja", jesen rana,
nek' zazvone tambure u transu.
Znam da nije pesma ova za veselje i svatovac,
al' ja moram čuti tu romansu!

Svirajte mi "Jesen stiže dunjo moja", al' polako,
da mi ne bi koja reč promakla.
Sklon'te čaše i bokale, razbio bih svet od šale,
da je samo slučajno od stakla, dunjo moja...

Retko odlazim kući a pišem još ređe,
i slike su bleđe i bleđe,
pa lepe potiskuju ružne.
Al' nekad poručim piće i tako to krene,
pa stignem u svatove njene,
sve prave su ljubavi tužne.

Nikom ne pričam o tome.
Brzo dođe taj talas i znam da ću da potonem.
Spas mi donose cigani,
oni imaju srce, za svakog od nas, briga njih,
oni me pitaju šta da sviraju...

Svirajte mi "Jesen stiže dunjo moja", jesen rana,
nek' zazvone tambure u transu.
Znam da nije pesma ova za veselje i svatovac,
al' ja moram čuti tu romansu!

Svirajte mi "Jesen stiže dunjo moja", al' polako,
da mi ne bi koja reč promakla.
Sklon'te čaše i bokale, razbio bih svet od šale,
da je samo slučajno od stakla, dunjo moja...


Free Image Hosting at www.ImageShack.us
- 02:02 - Reci Bejbe (2)

27.05.2007., nedjelja

Motivational Blues

I looked around the room for the first time since I've opened the newspapers. A pair of dark eyes were fixed upon me and in them anger was captured. I stared back with disdain and loathing pouring out of every pore on my skin. I felt like gouging those eyes out of their protective sockets and playing golf with them. I have never felt guilty for the things I have done because guilt is counterproductive, and I have a strong dislike for all things which have no practical use.
Bu those dark eyes, with all their rage directed an me, made me feel responsible; they made me feel as if I were a cruel, murderous bitch with no sense of moral or propriety. I haven't done anything wrong.
That pissed me off and it brought various images of torturous violence into my mind. I never could stand emotion being thrust upon me with no rational basis.
Shit.
At that moment my skin felt like it was on fire; my brain hysterically tried to find a way to escape my skull. My hands were clenched; my nails, breaking through the skin my palms, were painted red.
Those eyes were so certain, so convinced that I had done something unforgivable. They almost made me believe I deserved to burn n a stake.
It's the lack of justification that bothered me the most. I couldn't find a single sensible reason why they thought it was ok to glare at me in such accusing mix of agony and contempt.
The empathy always played tricks on me. No matter how senseless something was for me personally, I have always been able t understand the feelings; I have always been capable of feeling what someone else felt like, without no understanding of the motivation behind emotion.
At that point, guilt consumed me, it started eating through my rage, because although I had no idea what I had been accused of, I could understand the anger, I could feel the grief and the swelling old scars.
So I lowered my gaze, involuntarily, and I pretended to read, engulfed by the conflict of my own emotions and those imprisoned by those dark eyes.
- 15:35 - Reci Bejbe (2)

25.05.2007., petak

I am Not Amused

"I am not amused," he said quietly, just after he got out of bed. I was lying, still, trying to find a good reason why I had bought that stupid lighter, when I had already bought a box of matches. A cool breeze crept inside his small room, playing with the curtains which usually hung languidly, nailed to the wall above the window. Familiar lyrics flowed ceaselessly through my head, drowning in the psychedelic confusion of thought and memories.
He leaned on the desk and said: "I am not amused." I really didn't give a fuck about his lack of amusement, or even about its complete absence. I just wanted to stare at the ceiling, feeling the breeze as it glided across every inch of my aching body. He finally went out of the room. I didn't know why. Didn't really care, either, not as long as I could spend a few moments without looking at his brooding face.
I had a really weird dream during the twenty minutes of sleep I had gotten. My right cheek had swollen up and I found myself on a balcony with a dentist. Don't ask me what I was doing with a dentist on my balcony. He was there. He stuck his tongue in my mouth (the dentist, yes) for some technical, orthodontist reason. He then proceeded to push two of his fingers inside of my mouth, chafing my swollen cheek. Again there was this obvious connection between medicine and what he was doing. What eluded me was the medicinal purpose of his acute erection I could feel on my left thigh. The implications of the dream are, I guess, self-evident. At least I didn't feel violated after waking up.
"I am not amused." He came back, smelling sweet, the draft carrying the taste through the air, making me feel I am in for a treat. His words, however, ruined the magic.
I got up from the bed and picked up the clothes from the floor. His dark, warped hair lingered on my chest. He blew it away and said:
"I am really not amused."
- 11:50 - Reci Bejbe (3)

24.05.2007., četvrtak

Sometimes I really, really, really

Katkad se ne podnosim. Katkad ne podnosim moj razoreni optimizam. Često se pitam bi li sama sebi bila prijateljica. Ne podnosim svoju opsesivnost. Još manje sam u stanju tolerirati svoju autodestruktivnost i tendenciju da zaserem ama baš sve što mi padne u ruke. Mrzim samosažalijenje koje osjećam prema sebi. Gadi mi se što imam toliko razumijevanja za sebe. Osjećam odbojnost prema svojoj gluposti, prema činjenici da se osjećam kao jebeni parazit. Gadi mi se što se tako često gadim sama sebi i što se još češće osjećam socijalno dislocirana. Ide mi na đigericu što uvijek sumnjam u sve.
Jebeno me iritira činjenica što sam kukavica koja povremeno nađe nadljudsku snagu i napravi nešto potpuno izvan svega onoga što inače radi. Jednostavno se ne podnosim u ovom trenutku. Ne podnosim svoju prosječnost, ne podnosim svoj odraz, ne podnosim svoju nepodnošljivost. Ne podnosim, u kurac, ništa ne podnosim. Ne podnosim što sam tako prokleto bijesna na samu sebe. NE PO-DNO-SIM. Ne po dno, ne sim. Po dno. Jebemtimateeeeeeeeeeeeeeeer.

Ah dobro. Sad mi je malo lakše. Valjda ću nekako preživjeti dan, a onda će biti bolje. Mislim da mi je najpametnije da sada odem na spavanje i da razmišljam o pozitivnim stvarima i ljudima kojima sišem krv iz dana u dan kako bih preživjela.

Sorry, ljudovi, na ovom postu. Puca me nekakav PeMeS i nisam pretjerano uračunjiva. Izgledam kao minsko polje, a osjećam se kao da ću eksplodirati svaki trenutak. ARGH, koja preloša struja svijesti. Gadno, Nikoleta, gadno. Skuliraj se. Diši. Bit će sve u redu. Imala si ti i gorih trenutaka, puno, puno gorih. Sjeti se samo onog sranja od prije dva-tri tjedna.

Blah
A
Njemački drek nije govno
- 04:26 - Reci Bejbe (2)

23.05.2007., srijeda

Kontempliram

Isplati li se ispitivati koliko sam daleko spremna ići...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
- 22:02 - Reci Bejbe (1)

22.05.2007., utorak

Regret

Nisam htjela iz njega iscijediti sve što mi je mogao dati. Nisam htjela uzeti sve što sam mogla, niti sam htjela da bude samo moj. Htjela sam uzeti ono što mi ponudi i dati mu točno onoliko koliko sam bila spremna dati. Ništa više, ništa manje. Nikakvo žrtvovanje nije dolazilo u obzir ni u jednom trenutku.
Kad je rekao da je gotovo, na trenutak sam osjetila žaljenje, ali ubrzo sam shvatila ljepotu svega što se dogodilo između nas. Nije bilo pretvaranja, nije bilo kalkuliranja. Nije bilo uljepšavanja. Bez sjena sumnje, bez ikakvih konotacija. Jednostavno i nedvosmisleno...Predivno.
Bilo je lijepo jednom u životu znati da stojim čvrsto na zemlji, da znam na čemu sam. Bez preseravanja. Bez celofana. Onako kako jest.
Trajalo je onoliko koliko je trebalo trajati, da bi sve skupa ostalo točno onakvim kakvim je bilo. Vjerujem da bi bilo kakvo produživanje tog odnosa sa sobom donijelo neželjene komplikacije i čarolija bi bila razbijena. Ja sam sretna; zbog još jednog zanimljivog iskustva, zbog još jednog poznanstva i zbog osjećaja koji mi je bio nešto novo u životu. Bez sumnje ću se uvijek sa smiješkom (širokim, hehe) sjećati svega, bez osjećaja krivnje i žaljenja.
Čini mi se da je nedostatak te jednostavnosti, tog osjećaja ispunjenja, ono što na kraju uništi većinu odnosa između dvoje ljudi. Uvijek postoji nešto za čim se žali, nešto zbog čega se žali; nešto što se možda moglo drukčije napraviti. Redovito se razmatraju moguće opcije koje nikada nisu ni postojale...minulo vrijeme dovodi se do apsurda. Bez ikakvog smisla, bez nekog višeg cilja; u svrhu zadovoljenja neke sitničave potrebe za racionalnošću.
U sobu mi je upravo uletjela neka gadna beštija. Sudeći po zvuku koji proizvodi u procesu besmislenog zabijanja u svjetlo na stropu prilično je glomazna. Mrzim beštije. Nepredvidive su. Valjda ću moći spavati s tom stvari u sobi. Heh, često sam se osjećala kao jedno od tih stvorenjca sa krilima koje besciljno udaraju u svjetlo što ih privlači. Ne i danas.
Čini mi se da ljudi jako često zaboravljaju da prošlost iz perspektive današnjice mijenja svoje lice i da nije ono što je zaista bila. Prošlost treba proživljavati kao što se proživljavala u trenutku u kojem je trajala. Shvaćam koliko sam često griješila i sad mi se pruža nova prilika da sve sagledam sa drugog mjesta, sa nekog boljeg mjesta koje sam otkrila tek nedavno.
Možda je čak i malo smiješno ovo reći, ali iz ovog iskustva izvukla sam jako puno pameti. Ne znam kako da to bolje napišem. Hehe. Zvuči totalno kretenski znam, ali što mogu kad mi ne pada nikakva druga konstrukcija na pamet.
Bilo je novo, bilo je fenomenalno i nije mi žao ničega, ni jednog jedinog trenutka, pa čak ni kraja. Jer kad bih žalila što je završilo, morala bih žaliti i što je počelo, a to je nešto što se nikada neće dogoditi. I sad nalazim neku čudnu sposobnost lišiti većinu stvari u mom životu žaljenja.
Žaljenje je najgluplji, najsebičniji i najrazarajući osjećaj od svih. Izjeda sve ono dobro i ostavlja samo gorak okus u ustima.


Free Image Hosting at www.ImageShack.us
- 20:26 - Reci Bejbe (1)

Čekajući Montenegro Express

Nebo opet nešto smera (miting zvezda iznad Miločera)
Dok čekamo Montenegro express
Onaj provaljeni frajer, pokvarenjak i voajer
Napadno proviruje kroz čempres

Ćuti, jedina, zavuci se pod moje rame
Sludeće me bregovi i voda
Ćuti, sve se zna, i sve su priče ispričane
Ne znam šta bi moglo da se doda

Zrnce soli na tvom licu, detalj za tu razglednicu
Priznaćeš mi jednom s kog si sveta
Stranci tegle karavane, dalek im je put do grane
Skrckali su sledovanje leta

Ćuti, jedina, zavuci se pod moje rame
Sludeće me bregovi i voda
Ćuti, sve se zna, i sve su priče ispričane
Ne znam šta bi moglo da se doda

Daleke vatre na obali po pesku vitlaju boje
Razne smo krajeve probali, al ovde, stvarno, dobro je

Umorna si mila, nek si, to je nešto što ti stoji seksi
Dremni malo, ko kaže da ne smeš?
Dva oblačka, ko dve grudve, blesave se iznad Budve
Dok čekamo Montenegro express

Ćuti, jedina, zavuci se pod moje rame
Sludeće me bregovi i voda
Ćuti, sve se zna, i sve su priče ispričane
Ne znam šta bi moglo da se doda
Ćuti... ćuti... ćuti...
Ćuti, moja mila


Free Image Hosting at www.ImageShack.us
- 00:43 - Reci Bejbe (1)

21.05.2007., ponedjeljak

A kako vam se ovo, kolega, sviđa?

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
- 03:13 - Reci Bejbe (2)

20.05.2007., nedjelja

Naslov

Sinoćnji je izlazak ispao super. Mislila sam kao, otići ću s curama u kino gledat Jima Carreya; vratit ću se doma, bit ću solo doma par sati i patit gledajući telku i serijski pušeći bijeli walter. Na kraju sam došla doma u pet ujutro i jedino što se ostvarilo od mog predviđanja bijaše pušenje bijelog waltera. Film koji smo gledali nije bio 23, jer fine curice nisu htjele sjediti u četvrtom redu da vratiće ne bi iskrivile. Al dobo, razumijem ja to, nije lijepo kad te vrat boli. Odosmo gledati Muško-ženske stvari, usprkos mom prosvjedovanju. Film je ispao toitalno simpa i umirale smo od smijeha. I frajer je bio zgodan, a to je 50% kvalitete takvih tinejđerskih filmića.
Poslije nismo znale što da radimo sa sobom, pa smo odbauljale do Praćke nas četiri. Tamo bijaše gužva i odmah izađosmo. Neki Sabinini frendovi su nas zvali da dođemo do Drugog otoka, pa smo se prošetale do Medulićeve, ali bez Andy, koja je pobjegla na tramvaj...U drugom otoku je bila ok atmofsfera, frajeri su bili ful simpatični i pala je solidna zajebancija uz loše, razvodnjeno tamno točeno u opasno okrhnutoj krigli za faking 14 kuna. Mislim stvarno.
Oko dvanaest smo se skupili i otišli do trga gdje je bilo mnogo 'delikvenata', kako je Jelena cijelu večer zvala sve ljude koji se ne zovu Nikoleta/Jelena. Na trgu su nam se pridružili još neki frajeri čijih se imena apsolutno ne sjećam, ako sam ih uopće čula. Netko od njih mi je platio još razvodnjeniju pivu. Skakali smo ispred vrata Gradske kavane u društvu interventne policije i ljudi u plavim majicama koji su zapišavali skelu.
Na kraju smo otišli u Thaliu gdje smo se zgazili Tomislavom (Jelena je uspjela proliti par litara, brijem, što po podu, što po torbi). Ja sam se entuzijastično penjala po stolicama i plesala na istima, uspješno nasmijavajući Jelenu svojim plesnim interpretacijama pjesama koje su svirale.
Oko tri ipo (mislim) smo se skupili. Lijepa pijana nakupina. Ivan je kupio čips. Jelena i ja smo otišle pješke doma. Trebalo nam je neko vrijeme da se dovučemo, s obzirom na teturanje, histerično smijanje, pjevanje kretenskih pjesama i povremeno klečanje po Ilici i zajebavanje random 'delikvenata' koji su prolazili oko nas i gledali nas kao da smo s Marsa pale.
Bilo je pet, valjda, kad sam napokon došla doma. Neko vrijeme sam sjedila u tišini pred zgradom, pušeći zadnju cigaretu i uživajući u oštrom zraku i blijeđenju noći.
Puca me opet nešto. Treba mi opet nešto da me izvuče, barem nakratko.
- 13:33 - Reci Bejbe (0)

...

...I was sitting, alone, smoking the day's last cigarette in silence, feeling the chill rising up my spine intertwined with a sensation of loneliness and loss. Maybe there was something in the curling smoke and senseless thought, but I couldn't capture the beauty, the meaning...and at that moment a simple white flower bathing in the song of an early-rising bird made more sense than all of my existence.
- 04:39 - Reci Bejbe (1)

18.05.2007., petak

Miševi i mačke naglavačke

Dođoh doma. Osjećam se fenomenalno. Jučerašnji dan bez obzira na napor, i zahvaljujući istome bijaše prva liga. Danas sam parazitirala na jučerašnjem danu i još uvijek to radim. Sad još kad bih se napokon uhvatila posla i odlučila nešto konstruktivno napraviti u vezi sa nadolazećim rokovima - e to bi bilo savršeno. Ali ništa nije savršeno, osim možda jučerašnjeg dana, i današnjeg i cijelog minulog tjedna zapravo. Jebeno.
Nemam uopće potrebu pisati o tome kako se dobro osjećam i kako mi je sve kul, ali sam se ipak odlučila razveseliti one ljude koje moj blog redovito deprimira i koji se vjerojatno često zapitaju koji mi je vrag i zašto nisam dobila slom živaca.
Sad ću malo slušat mjuziku i uživati.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

- 18:44 - Reci Bejbe (2)

17.05.2007., četvrtak

Moja Praksa

I tako sam ja provela deset školskih sati na praksi u školi stranih jezika.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

1. PROBNI SAT
Probni sat trebao je biti održan u ponedjeljak pretprošli. Ali kako sam cijeli dan provela uz školjku u strasnom zagrljaju odlučila sam se odgoditi to na srijedu, jer nisam bila u stanju hodati od slabosti. Mentorica se s pravom naljutila, a ja sam se s pravom osjećala kao neodgovorno govno.
Dođe srijeda. Ja još ni A nisam od mentorica dobila i na predavanju joj šaljem poruku da li još vrijedi dogovor za taj dan, u osam i dvadeset pet. Ona meni šalje poruku, da vrijedi, samo što je ona već održala sat koji sam ja trebala održati.
ŠOK. Što sad raditi?
Trčim doma, relativno brzo, nakon pet nervozno popušenih pljuga uz miješanje nervoze i ljutnje. Napravim novi Lesson Plan, najbolje što sam mogla i najbrže što sam mogla, te odlazim na praksu.
Probni sat prolazi relativno dobro. Moglo je ispasti i puno gore, s obzirom na pravovremeno saznanje da trebam promijenit čitavu konstrukciju nastave i plan rada, te taj isti promijenjeni naučit u kratkom roku. No dobro.

2. GLAVNI SAT
Opet problemi. Trebaju me snimati tijekom toga dreka. Super mi je to. Inače se osjećam super dok predajem klincima bez ikakve realne prakse. Uz kameru ću se ziher osjećati još bolje. O da. Glavni sat je bio danas, iako je trebao biti u srijedu.
Prvo kamera nije slobodna, onda nema tko sa odsjeka doći, bez obzira na to što su oni zadali tu nebulozu kao obaveznu, i što su oni ti koji bi u slučaju nužde ostvarenje te nebuloze trebali učiniti mogućim. Ali ne. Jebeš indolentnog studenta, neka se sam fino snalazi i žica ljude da ga snimaju. Hvala bogu uspjela sam naći dobru dušu kojoj ću dovijeka biti zahvalna što je istrpio cijeli dan i obavio to za mene. Kompenzacija po dogovoru, Nikola.
Eniveeeeeeejs, poslala ja mentorici nekoliko mailova od petka. Ništa ona ne odgovara. Jutros joj šaljem poruku da je pitam koji su dio lekcije obradili, u strahu da mi je opet istu stvar pripremila. Ona mene pita zašto joj se nisam javila da je sat u srijedu, a ne u ponedjeljak. Ja njoj objašnjavam da sam joj poslala mail prije pet dana u kojem sam joj sve objasnila. Ona kaže da ništa nije stiglo i pita me da li je bilo išta važno u tim mejlovima.
DA BILO JE VAŽNO. SVE JE BILO VAŽNO, MAJKU TI TVOJU.
Ali, s obzirom da je Nikoleta jedna jako pristojna curica, ona joj je samo poslala svoj lesson plan u nadi za nekakav feedback. Ali tu ženu ne jebe ni pol posto činjenica što je njena titula MENTORICA.
Evo što kaže brat Klaić o tome, bog mu dao pokoj duši
MENTOR - vođa, voditelj, nastavnik, odgojitelj, savjetnik
Ili možda ne.Baš me fino žena iživcirala. Sagorila mi je 50% sinapsa koje su mi preostale, a svi znamo da se živčano tkivo ne regenerira, ne-ne. Čekaju na mene, ne-ne.
Danas dođem na faks u svrhu konzultejšna sa kolegom Nikolom i konfiskovanja kamere odsjeka. Naravno u tri i petnaest nije bilo žene kojoj konsultacije kao počinju u tri. DIGRESIJA Onda sam zaigrala remi i predivni ljudi su mi uljepšali dan. Baš vas volim, ljudovi, da vas nema tribalo bi vas izmislit, a definitivno bih vas u bronci obradila da imam bilo kakvih skulptorskih sposobnosti. Lukre koja mi je dala onu kretensku meduzu koju nemam (hint - kinder jaje) me isto razveselila, kao i njeno živčano shvaćanje da u tri kinder jaja nije dobila ništa konstruktivno. No, koga tako nešto ne bi izbacilo iz takta. Mrzim kad dobijem neko kretensko radio koje izbacuje diskove, mislim kome to treba u životu. Draži su mi oni flafi majmunčići i skakavčići, a ni oni kung-fu majmuni mi nisu mrski. Moram priznat da su mi i šugave meduze prirasle srcu nekako. KRAJ DIGRESIJE
Na kraju je sve prošlo više manje ok. Malo sam zasrala vremenski, ali sam uspjela oduljiti nekako da ne ostanem ko *cenzura* stajat pred klincima.
Naravno, ja sam kriva zbog svega. Ja sam kriva zbog loše komunikacije. Ja sam kriva što mentorici nisam javila sms-om da sam joj poslala e-mail. Ja sam kriva što nisam otišla kod javne bilježnice i ovjerila jebeni mail i onda ga skenirala i poslala ga, zajedno sa smsom, faksom i svim drugim kaj sam mogla poslati kako bi ona to i dobila. Fak mi.
Ali sve je gotovo. Napokon. I ogromna mi stijena pade sa srca.
Čudno

Rekreacijom do vitke linije
- 01:26 - Reci Bejbe (2)

15.05.2007., utorak

Novi Post

Napokon sam došla doma s predavanja nakon kojeg me stari kao pokupio kao pred faksom. Kao. Kakaaaaaaaaaaaoooooooooooooooooooo, kaooooooooo. Umorna sam k'o pas (kak si - pa tak, kak si - pa tak), ali svejedno se osjećam uberkul i baš mi je sve skupa veoma i nadasve fensi. Fen-si, jesi siiiiiiiiiii.
Ma niš, idem sad nekaj radit korisnoga (yaaaaaaaaaawn) dok se ne onesvijestim...
Ova pjesma već bijaše na ovom blogu, al zaboli me *cenzura*, evo je opet.

Watch me ride:
I'm a sexual animal, eat you like a cannibal,
Crammed full of energy,
I'm inflammable,
Yeah, I finish my beer
So come here and get nice while I lick you here,
Put your legs over there and kinda swing on the chair,
I swear you look wicked with your panties in your hair,
Eyes half closed,
Cute little nose,
And like a pound of self-raising I just rose and rose,
Stepped out of my clothes started doing the right thing,
I was pumping and she was biting,
Yeah, lightning flashed and thunder roared,
The girl had her finger on my keyboard,
Oh lord, this is gonna last all night,
If lovin' you is wrong I don't wanna be right.

If lovin' you is wrong, I don't wanna be right.

If I come first well that's the worse scenario,
I push you harder than Sanchez Vicario,
I mean it, 20th Century Fox on the screening,
One take like an earthquake make the bed brake,
We be famous worldwide overnight
And get tired of magazine articles we're forced to write.
I take a delight in making the bed springs sing all night,
If lovin' you is wrong I don't wanna be right.

If lovin' you is wrong, I don't wanna be right.

I give a massage,
Skin supercharge,
Imagination on turbo situation large,
Sometimes you handle me kinda course,
Like a horse, the bed a wrecked
To keep from flying.
I got my teeth in her neck...

- 23:57 - Reci Bejbe (2)

12.05.2007., subota

I baš me briga...

Sinoć bijah sa kolegama forumašima igrati biljar. Ni prvi ni zadnji put, ali zasad najbolji. Najboljšost ovog biljara izglasana je na referendumu. Ti forumaši su bagra kakve nema. Možeš s njima pričat o svemu i svačemu, zajebancija je uvijek više nego dobra (s čim se slaže i Bebač koji nema veze s forumom), a jebena je stvar što nikad nema zastoja u komunikaciji, jer kad šit udari po fenu uvijek možeš spomenuti forum i diskusija se nastavi u pomalo sektaškom smjeru.
Neki ljudi tvrde da je internet zlo. Možda i jest. Većina stvari poprimi zli oblik kad se konzumiše u oveće povećim količinama. Nevrdles, uz pomoć interneta možeš da upoznaš hrpetinu ljudi s kojima je zajebancija neprocjenjiva i s kojima uvijek možeš drmnut kapljicu.
I tako. Stvari teku, ja se držim izvan njih. Nikad kraja sranjima s tom prokletom praksom. Jedva čekam da si to skinem s grbače, ali mislim da ću se još neko vrijeme morat *cenzura* s tim.
Od sada sam odlučila cenzurirat psovke barem na blogu. Psujem kao kočijaš i to mi se poprilično gadi.
Ne da mi se više nabacivat random misli. Ovaj post djeluje kao tijek-svijesti-predavanje profesorice Bašić.
Iz daleka neki svet, za mene tuđ...
Katkad volim nedvosmislenost.
Ljubim dobre, ljubim lake, neke prave, neke ne
I sve su vile, sve su kraljice, i sve su nevažne, naspram nje


Evo i jedna random slika

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


- 22:11 - Reci Bejbe (1)